Povijest Matice hrvatske u svečanom ruhu

Matica hrvatska dugovječnošću se i osobitom ulogom u konstituiranju hrvatskoga nacionalnog identiteta i kulture razlikuje od svih drugih ustanova u Republici Hrvatskoj. Razložno je stoga da djelo koje obuhvaća sva dosadašnja (sa)znanja o našoj najstarijoj kulturnoj instituciji bude jedinstveno. Takva su očekivanja ispunjena prvim sveskom Enciklopedije Matice hrvatske (A–G) – Iz književne, kulturne, društvene i političke povijesti Hrvatske 1842 – 2014, koji su 8. srpnja u Palači Matice hrvatske predstavili recenzent August Kovačec, urednik Ivica Matičević i glavni urednik Igor Zidić. U svečanost je više od 150 posjetitelja uvela nagrađivana violinistica Anamarija Milić, nakon čega je moderator Goran Galić pozdravio domaćina akademika Stjepana Damjanovića, predsjednika Matice hrvatske te ugledne uzvanike: Andru Krstulovića Oparu, izaslanika predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, akademika Zvonka Kusića, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Božidara Petrača, predsjednika Društva hrvatskih književnika i Vesnu Kusin, zamjenicu gradonačelnika Grada Zagreba.

Stjepan Damjanović, August Kovačec, Igor Zidić i Ivica Matičević  / Snimio Mirko Cvjetko

Uvodnom je riječju o višestrukoj važnosti toga djela koje svjedoči o Matičinu iznimnu povijesnom djelovanju Stjepan Damjanović podsjetio na dane kada je na sebe preuzimala one političke zadaće koje joj je naša teška povijest nametnula. Osvrnuo se na razloge zbog kojih enciklopedija nije objavljena prije: „S jedne strane Matica nikada nije za izradu prave enciklopedije imala ono što zovemo logističkom podrškom, a s druge strane ona je oko mnogih poslova uspješnije nego druge ustanove umjela okupiti brojne znalce iz različitih ustanova pripravne sudjelovati u velikim projektima.“ Znalo se, rekao je, da će se, otkad je 2008. tadašnji predsjednik Igor Zidić predložio izdavanje enciklopedije, u njoj na poseban način govoriti o procesima koje zovemo poviješću hrvatske kulture: „Na poseban će način opisivati ne samo kulturne nego i druge društvene procese i važne osobe, koje će, osim općim pogledom, obuhvatiti i onim matičarskim, koji nam kazuje koje su se sve silnice sretale u Matici, što je ona poticala, u čemu je sve sudjelovala, na što je utjecala.“ Ocijenivši usustavljivanje svega što je povezano s Maticom u povijesti našega naroda iznimno teškom zadaćom, Damjanović je zahvalio predstavljačima i drugim suradnicima na ulaganju vrijednoga napora u izradu Enciklopedije.

Glavni urednik Enciklopedije MH Igor Zidić

Akademik August Kovačec naglasio je da je ovo usustavljivanje građe o Matici bilo prijeko potrebno. „Da Matica tijekom 173 godine djelovanja nije bila ono što je bila, i ne bi možda postojala potreba za ovako opsežno zamišljenim reprezentativnim enciklopedijskim izdanjem o njezinu djelovanju, temama kojima se bavila i o njezinim djelatnicima.“ Tijekom tog je vremena, rekao je, Matica nastojala nadomjestiti djelovanje državnih institucija kojih ili nije bilo ili nisu funkcionirale onako kako je trebalo. Zaključio je da je ukorijenjenost Enciklopedije u najstariju i najaktivniju nacionalnu instituciju izrazito važna „pogotovo kada znamo da se u inozemnim i domaćim izdanjima hrvatskom građom postojano manipuliralo ili pak je ona bila prešućivana“, dodavši da je „sposobnost da se objavi tako zamašno i sveobuhvatno djelo provjera i potvrda zrelosti kulturne zajednice“. Čestitao je urednicima na ustrajnosti od zamisli do ostvarenja. Kao iskusni leksikograf konstatirao da je znanje proces koji nikada ne može biti dovršen pa se, s obzirom na to, i podaci koji uđu u enciklopediju moraju neprestano nadopunjavati. „Savršene enciklopedije nema“, zaključio je, „ali je važno da smo dobili djelo koje sustavno obrađuje građu u vezi s Maticom hrvatskom, koje će biti čvrst temelj za dalja istraživanja“.

Slojevita se jedinstvenost i specifičnost Matičine Enciklopedije ogleda i u autorskome pristupu o kojemu je poetskim prizivom mihalićevskoga horizonta govorio Ivica Matičević: „Odlučili smo se za načelni enciklopedijski format, ali ne bilo kakav, već onaj koji će iskakati iz poznatih tračnica žanrovskog oblikovanja u hibridnome krugu leksikonskog mramora, dodatnih verifikacija podataka i esejističke pustopašnosti.“ Pritom su urednici „bili nevjerni brojanju redaka, a vjerni svojoj neukroćenoj konceptuali“, namjerno šireći i sužavajući pojedine jedinice i formalno i značenjski i smisaono, pri čemu su suradnicima dopustili slobodu i smjer kretanja.

Iako su apriorne razlike uzete u obzir te su urednici poštovali autorstvo i subjektivnost, što je naglasio i glavni urednik Igor Zidić, on je utvrdio da je temelj na kojemu je nastala Enciklopedija zajedništvo: „Ovoga djela ne bi bilo bez naše zajedničke ljubavi za Maticu, bez naše zajedničke ljubavi za Hrvatsku.“ Zidić je govorio o sadržajnoj i formalnoj posebnosti Enciklopedije – osim mnoštvom likovnih priloga, odlikuje se sustavnošću kojoj pridonose tablice i pregledi te popis svih uprava i svih vodećih ljudi, aktivnih stvaraoca povijesti Matice hrvatske od 1842. do danas. Najavio je sljedeća tri sveska i zanimljive teme koje će se u njima obrađivati, a posebno je istaknuo četvrti svezak, koji bi trebao biti hrestomatija bitnih tekstova, govora, deklaracija, manifesta i saopćenja od Janka Draškovića do danas.

Vrijednost je Enciklopedije Matice hrvatske afirmativna i u kontekstu te institucije i u kontekstu cjelokupne hrvatske povijesti, u kojoj je Matica imala velik udio. To će djelo, riječima Augusta Kovačeca, svjedočiti da se „sve ideologije s vremenom istroše, ali kulturna i znanstvena dostignuća zadržavaju dugo svoj sjaj i ne gube na vrijednosti ni izvan sustava i vremena u kojemu su nastale“.